Budući da smatraju da je u dosadašnjim istraživanjima opsceno-vulgarnog sloja jezika terminologija vrlo nedosljedna, autori daju jedan prijedlog mogućeg razgraničenja termina. Temeljni termin bio bi vulgar-nost – rečenice ili sintagme s opscenim sadržajem u kojima se nalazi vulgarizam, ali ne nužno. One služe ispunjavanju različitih pragmatičkih funkcija, a čiju klasifikaciju autori pokušavaju razraditi i koja će biti podložna daljnjim razradama. Psovku kao termin vrlo su usko ograničili, a svode je na jednu od 14 funkcija vulgarnosti i odredili su je s tri neizostavna uvjeta: mora sadržavati vulgarizam, mora biti direktno upućena sugovorniku i izražavati seksualnu agresiju kojom se želi povrijediti govornik ili netko njemu blizak. Za oprimjeravanje im je poslužila vrlo bogata građa vulgarnosti iz govora Preloga, a usput su objasnili i neke jezične osobitosti u formiranju tog sloja jezika i radili usporedbe s nekim elementima Austinove teorije govornih činova.
Since the terminologies in the studies that have so far dealt with the terminology of the obscene-vulgar language layer seem to be inconsistent, the authors of this text suggest one possible way of the delimitation of the term. The fundamental term would be vulgarity – sentences or syntagmas with obscene content that contain vulgarism, but not necessarily. They serve the fulfillment of various pragmatic functions, the classification of which the authors seek to elaborate and which will be subject to further elaboration. The authors have restricted the swearing (as a verbal sexual aggression) as the term very narrowly, reducing it to one of 14 functions of vulgarity, and have defined it with three indispensable conditions: it must contain vulgarism, it must be addressed directly to the interlocutor and express sexual aggression that would hurt the speaker or someone close to him. The authors have exemplified them by the very rich material of vulgarity in the Speech of Prelog, and they have additionally explained some linguistic peculiarities in the formation of this layer of language and made comparisons with some elements of Austin’s theory of speech acts.
Austin John Langshaw: Kako djelovati riječima. Zagreb: Disput, 2014.
Badurina Lada, Pranjković Ivo: Jezična i pragmatična obilježja psovke. Romanoslavica 52 (2015): 227–233.
Blažeka Đuro: Rječnik preloške skupine međimurskog dijaleka. Zagreb: Učiteljski fakultet u Zagrebu, 2018.
Byrne Emma: Swearing is Good for You. The Amazing Science of Bad Language. London: Profile Books, 2017.
Gosti Igor: Bogoslav Šulek, otac hrvatskoga znanstvenoga nazivlja. Radovi Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“. Razdio za leksikografiju, enciklopediku i informatiku 1996: 9–58.
Ladan Tomislav: Jezični tabu. Ta kritika. Zagreb: Matica hrvatska, 1970.
Marynčák Richard: Stručné dějiny nadávek a sprostých slov. Praha: KMA, 2007.
Mikić Pavao, Pehar Mirjana, Mikić Marijan: Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku. Mostar: Ziral, 1999.
Pilch Pavel: Psovka u hrvatskome i češkome jeziku. Završni rad. Brno: Masarykovo sveučilište u Brnu, 2011.
Pranjković Ivo: Vulgarizmi i psovke. In: Pranjković Ivo (ed.): Ogledi o jezičnoj pravilnosti. Zagreb: Disput, 2010. 115–118.
Užarević Josip: Fenomenologija psovke. Republika 5–6 (1999): 187–200.