1.UVOD

Povijest hrvatske latinične grafije je iznimno bogata, mada je dosad bilo veoma malo pokušaja da se predstavi njezin povijesni razvoj od samih početaka do Gajeve pravopisne reforme. Svakako treba istaknuti Maretićevo djelo koje je prvi znanstveni pokušaj predstavljanja razvoja latinične grafije u Hrvata (MARETIć 1889). Desetljećima je to djelo bilo jedini izvor za istraživače koji su se bavili poviješću hrvatske grafije. Sljedeći važni korak u istraživanju latinice u Hrvata bio je rad Milana Moguša i Josipa Vončine (Moguš–vončina 1969). Njihov je pregled u mnogočemu dopunio Maretićevo djelo i istovremeno ukazao na neke njegove pogrešne tvrdnje. Istraživanje razvoja hrvatske latinice bilo je predmetom i nekoliko kraćih radova u prošlim desetljećima (npr. Kapetanovč 2005, Vončina 2002), a veće sinteze o razvoju hrvatske latinice još uvijek nedostaju. Iz prošlih godina svakako treba spomenuti rad autorica Loretane Farkaš i Silvije Ćurak u kojem prikazuju mađarsko-hrvatska grafijska prožimanja, posebice kajkavsku i slavonsku grafiju (Farkaš–Ćurak 2016). Loretana Farkaš bavila se slavonskom grafijom XVIII. stoljeća i u samostalnom radu (Farkaš 2019). Kad se govori o istraživanju hrvatske latinice, nikako ne smijemo zaboraviti doprinos Lászla Hadrovicsa koji se različitim pitanjima razvoja hrvatske grafije bavio u više navrata. Svoje je rezultate objavio u znanstvenim časopisima i zbornicima (Hadrovics 1942, hadrovics 1944, hadrovics 1951, hadrovics 1966), a najvažniji su mu radovi ponovo objavljeni u posebnom izdanju, tj. u izabranim djelima profesora Hadrovicsa (Hadrovics 1994). On je bio jedini koji se usredotočio na detaljniji prikaz dvojnog razvoja latinice u Hrvata od samih početaka. U ovom ćemo radu ići njegovim tragovima, budući da je cilj našega rada predstavljanje dvojne tradicije hrvatske latinice i onog kulturnopovijesnog konteksta koji je okarakterizirao razvoj hrvatske grafije. Možemo se složiti s riječima profesora Hadrovicsa koji tvrdi da „[…] die Geschichte der kroatischen Rechtschreibung nicht als ein organisch zusammenhängendes Gebäude, sondern als ein mühsam zusammengelegtes Mosaik an“ (Hadrovics 1994: 8). Iz toga slijedi da je istraživanje kulturnopovijesnog konteksta izvodljivo tek uz poznavanje suvremene talijanske i mađarske tradicije koje su utjecale na razvoj latinice u Hrvata.

2.OPĆENITO O LATINICI

Latinica ili latinično pismo je etruščanskog podrijetla, mada i etruščansko pismo potječe iz grčke abecede zapadnog tipa (Balázs 1989: 118). Klasična latinica se sastoji od 23 slova: a, b, c, d, e, f, g, h, i, k, l, m, n, o, p, q, r, s, t, u, x, y, z. U klasičnoj latinskoj abecedi nedostaju slova j i v. Ta dva slova je uveo u latinsku abecedu francuski humanist Petrus Remus, a proširila su se tek u drugoj polovici XVI. stoljeća (Balázs 1989: 119). Treba spomenuti i to da se fonemski sustav srednjovjekovnog vulgarnog latiniteta znatno razlikovao od onoga klasičnog latinskog jezika, a latinska abeceda nije mogla slijediti te promjene (Balázs 1989: 120). U povijesnom se razvoju latinice razlikuju tri razdoblja: 1. rimsko razdoblje (od VI./V. stoljeća prije Krista), 2. srednjovjekovno razdoblje (od VII./VIII. stoljeća), 3. moderno razdoblje (od XIV. stoljeća) (Kapetanović 2005: 463).

3.POČECI LATINICE U HRVATA

Latinica je bila treće pismo, uz glagoljicu i ćirilicu / bosančicu, koja se pojavila u povijesti hrvatske grafije u XIV. stoljeću. Prvi hrvatski tekst koji je pisan latinicom jest Red i zakon od primljen’ja na dil dobroga činjen’ja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika u Zadru iz 1345. g. (Moguš 1993: 27). Iz druge polovice XIV. stoljeća imamo Šibensku molitvu (Nyomárkay 2007: 72), najstariji spomenik hrvatskog pjesništva (Lukács 2008: 90), Korčulanski lekcionar i još neke kraće tekstove (Moguš 1993: 27), ali se latinica proširila tek tijekom XV. stoljeća (Vince 1978: 72). Svakako treba spomenuti i pasionsku pjesmu Cantilena pro Sabatho iz druge polovice XIV. stoljeća koju je otkrio András Vízkelety u jednom latinskom zborniku u mađarskoj Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti. Pjesmu je hrvatskoj znanosti predstavio mađarski kroatist László Hadrovics (v. hadrovics 1984), a u novije se vrijeme njezinim mjestom i ulogom u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti bavio István Lukács (v. Lukács 2008: 86–98). Moramo istaknuti i činjenicu da su prepisivač te pasionske pjesme i autor Šibenske molitve ista osoba, tj. franjevac Paulus de Sibinico (Lukács 2008: 90). Međutim, i prije tih spomenika nalazimo tragove hrvatskog jezika pisanog latinicom. Tu mislimo na glose, na „riječi kojima se tumače nepoznate riječi u (inojezičnim) tekstovima između redaka ili na margini“ (Kapetanovi 2005: 466). Hrvatskim jezikom pisane najstarije glose nalazimo u Radonovoj Bibliji (Kapetanovi 2005: 466). Naime, ne smijemo zaboraviti ni ona osobna i mjesna imena koja su također pisana latinicom u latinskim tekstovima i ispravama (Moguš 1993: 28), a koja su nastala čak i prije pojavljivanja glagoljice i ćirilice / bosančice. Ovi spomenici svjedoče o latinskoj pismenosti koja se njegovala u benediktinskim samostanima (Katičić 1998: 42).

Nakon prvih spomenika nastalo je više tekstova koji su pisani latinicom. Ovi kasniji latinični spomenici potječu iz srednje Dalmacije, tj. s čakavskog područja, a glede sadržaja dosta su različiti. Među njima nalazimo molitvenike, legende, žitije, ali i pravne i administrativne dokumente (Oczkowa 2010: 144). Raširenost latiničkog pisma odražava se i u njegovoj pojavi početkom XV. stoljeća i u dubrovačkoj štokavskoj pismenosti umjesto ćirilice / bosančice (Oczkowa 2010: 148).

Naravno, postavlja se i pitanje: zašto se pojavila latinica kao treće pismo Hrvata uz glagoljicu i ćirilicu / bosančicu? Milan Moguš to objašnjava činjenicom da je latinica ipak bila primjenjivana za zapisivanje hrvatskih vlastitih imena i prije prvih latiničnih spomenika, dakle u latinskim ispravama (Moguš 1993: 28). To znači da je latinično pismo imalo neku tradiciju i prije glagoljice i ćirilice / bosančice u Hrvata i ova je tradicija bila polazište za njegov kasniji razvoj.

4.OPĆENITO O LATINICI U HRVATA

Povijesni razvoj latinice u Hrvata možemo podijeliti na dva razdoblja: 1) srednjovjekovno razdoblje i 2) novovjekovno razdoblje (Kapetanovi 2005: 463). Novovjekovno razdoblje možemo podijeliti na dopreporodnu / nenormiranu latinicu i poslijepreporodnu / normiranu latinicu (Kapetanovi 2005: 463). U nastavku ćemo se usredotočiti na srednjovjekovno razdoblje.

Povijest i razvoj latinice bili su u tijesnoj vezi s crkvom i crkvenim životom u europskih naroda, odnosno u vezi s izgovorom određenih latinskih glasova (Vince 1978: 73, hadrovics 1994: 8) koji se razlikovao po jezicima, tradicijama, a u slučaju hrvatskog jezika čak i po pokrajinama. Hrvatsku je srednjovjekovnu latinicu karakterizirala uporaba više grafema za označavanje istoga fonema. To nije bilo značajno samo za hrvatsku grafiju, nego i za one dvije grafije (usp. maraschio 1994: 156) koje su znatno utjecale na razvoj hrvatske grafije kroz stoljeća, a to su talijanska i mađarska srednjovjekovna grafija.

Najveću je teškoću predstavljalo označavanje onih fonema koji ne postoje u latinskome jeziku. To su bili suglasnici: /ʦ/, /ʧ/, /ć/, /đ/, /ʤ/, /ʎ/, /ɲ/, /s/, /ʃ/, /z/, /ʒ/ i samoglasno /r/. Ovu su teškoću rješavali na različite načine, npr. uporabom dijakritičkih znakova ili kombinacijom više slova, tako da su nastali dvoslovi i troslovi. Dijakritički su znakovi bili najčešće primjenjivani za označavanje palatalnih suglasnika (Moguš 1993: 29). Unatoč tomu vidi se tendencija prema monografskim rješenjima (Moguš 1993: 28), tj. da jedan znak označava jedan fonem. Takav sustav nalazimo u glagoljici i ćirilici / bosančici u kojima jedan znak / grafem predstavlja jedan fonem.

Sljedeća tablica prikazuje koliko grafema je bilo u uporabi u povijesti hrvatske latinične grafije, zapravo od 1495. g. do 1833. g., za označavanje pojedinih fonema koji nedostaju u latinskom jeziku. Tablica je sastavljena prema radu Josipa Vončine:

(usp. Vončina 2002: 288)

S druge strane, u glagoljici i ćirilici / bosančici nalazimo samo po jedan znak za te foneme. Gornja tablica prikazuje kako unatoč tendenciji ka monografskim rješenjima nalazimo mnogo dvoslova i troslova među grafemima.

5.DVOJNA TRADICIJA LATINICE U HRVATA

6.ZAKLJUČAK

Povijest hrvatske latinične grafije ima dvostruke korijene, što objašnjavamo povijesnim i kulturnim razlozima. Južna je Hrvatska bila u tijesnoj vezi s talijanskim gradovima, napose s Venecijom, što je značilo i kontakt s talijanskom kulturom, jezikom i književnošću. Uza sve to je bio jak i utjecaj talijanske katoličke crkve, a u srednjem vijeku crkva je njegovala i pismenost, čime je utjecala i na razvoj grafije. Najvažniji je bio način izgovora latinskih glasova koji je u južnoj Hrvatskoj pratio talijanski uzus. S druge strane, sjeverna je Hrvatska bila pod jakim utjecajem Ugarske i mađarske katoličke crkve, stoga je način izgovora latinskih glasova pratio mađarski uzus. U sjevernom grafijskom sustavu nalazimo drugačije označavanje pojedinih fonema nego u južnom grafijskom sustavu. Ova dva sustava su stoljećima karakterizirali hrvatsku latiničnu grafiju, dok u XVIII. stoljeću nije dolazilo do miješanja ova dva sustava u jedan mješoviti, možemo čak reći „slavonski“ tip, koji nije bilo dugo u primjeni, budući da je u XIX. stoljeću, zahvaljujući Ljudevitu Gaju, nastala prva jedinstvena latinična grafija koja je bila prihvaćena svugdje u Hrvatskoj.