Abstract
Ana Katarina Zrinska (rođ. Frankopan) značajna je spisateljica hrvatskog baroka. Njezini otkriveni pjesnički tekstovi koncem prošloga stoljeća pridonijeli su revalorizaciji čitavoga životnog djela. Obitelj Zrinski posjedovala je izuzetno lijepo ukrašen rukopisni primjerak gatalice (Sibile), na čijoj unutarnjoj strani nalazimo vlastoručne bilješke same Ane Katarine Zrinske kao vlasnice te nadalje jedan tajanstveni rebus. Prema mojoj interpretaciji grofica je na dan nadnevka 2. travnja 1670. pokušavala tražiti odgovor putem gatalice na pitanja kakva će sudbina zadesiti njenog supruga (Petra Zrinskog) i brata (Frana Krstu Frankopana) koji su za par dana krenuli na svoj kobni put u Beč. Poznata je činjenica da je hrvatska Sibila zapravo prijevod mađarske Fortune, a ova opet prijevod poljske Fortune. Temeljitu usporedbu triju gatalica zasada nitko nije izvršio.
Hrvatsku je Sibilu prvi put objelodanio Ljudevit Ivančan (1906), najnovije je Zvonimir Bartolić (2007) objavio faksimil i transkribirani tekst te napisao opširniju studiju i dodao tumač riječi. U mađarskim i hrvatskim kritičkim izdanjima ima više nedostataka, među inim netočnog transkribiranja, krivih tumačenja nekih riječi, sintagmi.
U svome radu usporedbom upitnih mjesta poljske, mađarske i hrvatske gatalice pokušavao sam popraviti, dopuniti, odnosno razriješiti proturječnosti u kritičkim izdanjima hrvatske i mađarske gatalice, a u studiji sam na osnovi potpunih hrvatskih i poljskih strofa iznio svoje prijedloge za dopunu riječi i izraza u mađarskoj Fortuni, nadalje protumačio i, ako je bilo potrebno, korigirao riječi i sintagme koje nisu bile ili su bile krivo interpretirane u mađarskom i hrvatskom kritičkom izdanju, a na kraju sam preko nekih zanimljivih konkretnih primjera pokušao objasniti razlike između mađarskog i hrvatskog teksta.
Posebno sam poglavlje posvetio pitanju nejedinstvene versifikacije hrvatske Sibile, napose posveti Siromahom, iznimno točnom i majstorski složenom samostalnom tekstu pisanom dvostruko rimovanim simetričnim dvanaestercima. Premda je u hrvatskoj književnopovijesnoj znanosti danas opće prihvaćena teza kako je Sibila prijevod više osoba (zna se, naime, da su u čakovečkom dvorcu Zrinskih djelovali dijaki), temeljitu filološku analizu nitko nije izvršio.
Na osnovi usporedbe mađarske i hrvatske gatalice ovo stajalište čini nam se nepobitnim, primjerice sa značenjem iste mađarske riječi (marha u značenju ‘imovina’) u jednom je slučaju prevoditelj bio načisto, a u drugom ju pak nije uspio protumačiti, stoga je izostavljena u prijevodu. Neujednačeno oblikovani pjesnički tekst same gatalice s jedne strane, s druge pak strane iznimno lijepo i brižno sastavljena posveta (Siromahom) idu u prilog istoj tezi.
Ana Katarina Zrinska Frankopan is an important woman writer of Baroque Croatian literature, whose poems unearthed towards the end of the last century shed new light on her entire work. The Zrinski family owned a special ornate manuscript fortune teller book (Sibila), the inner cover of which contains handwritten entries and a rebus from the Countess. According to my interpretation, on the day of the entry (2 April 1670), the Countess tried to get an answer from this book about the fate of her husband (Petar Zrinski) and her brother (Krsto Frankopan), who left for Vienna a few days later. It is a well-known fact that the Croatian Sibila was translated from the Hungarian Fortuna and the Hungarian from the Polish Fortuna. An accurate philological comparison of the three fortune teller books has not been done by anyone so far.
The Croatian Sibila was first published by Ljudevit Ivančan (1906) and then more recently by Zvonimir Bartolić (2007) in a facsimile with a full modern transcribed version of it, including a study and a gloss. There are several shortcomings in the critical editions of the Hungarian and Croatian fortune teller books, such as inaccurate transcriptions, misinterpretations, and omissions. In this study, the author makes an attempt to fill the aforementioned lacunae and resolve the contradictions in the texts published by Zvonimir Bartolić and Géza Orlovszky by carefully comparing certain passages in the Polish, Hungarian, and Croatian fortune teller books.
In the present paper, based on the available full Croatian and Polish verses, the author proposes to replace the missing words and expressions in the given verse of the Hungarian version of Fortuna. He also interprets and corrects words that are not interpreted or misinterpreted in the Hungarian and Croatian critical editions, and finally tries to find an explanation for the differences between the Hungarian and Croatian texts using several interesting examples.
In a separate chapter, the author deals with the somewhat inconsistent poetic text of the Croatian Sibila, and discusses in more detail the highly accurate, twice-rhyming, halved twelve separate text written Siromahom i.e. ‘For the Poor’. Although it is now believed in Croatian literary studies that Sibila is not the work of one but of several translators (it is a known fact that there were many copyists working at the court of the Zrinski family in Čakovec), no one has proved this.
After an accurate comparison of the Hungarian and Croatian fortune teller books, it is quite apparent that the above statement is true, as the author’s analysis revealed that, for example, one translator knew the obsolete meaning of a given Hungarian word accurately (‘cattle’ in the sense of property), whilst the other did not, as it is missing from his translation. This is also supported by the uneven wording of the verses, which is particularly striking in the case of the poetic text of the extremely demanding dedication entitled Siromahom.
U hrvatskoj književnopovijesnoj valorizaciji beletrističkog stvaralaštva Ane Katarine Zrinske (rođ. Frankopan) (1625.–1673.) tek je koncem devedesetih godina prošloga stoljeća došlo do ozbiljnijih promjena. Tomu su pridonijeli prije svega oni znanstvenici koji su interpretirali njena otkrivena samostalna pjesnička djela (Bogišić 1998, Zvonar 1998, Feletar 2003, Bartolić 2004a). Pjesničke je tekstove nakon duljih priprema objelodanio Josip Bratulić (Bratulić 2014). Sve do toga trenutka o Ani Katarini Zrinskoj se znalo da je bila mecena Dvojnog dušnog kinča (Beč, 1661.) Baltazara Milovca, prevoditeljica molitvenika Putni tovaruš (Venecija, 1661.) s njemačkog jezika te vlasnica rukopisne Sibile. O autorstvu prije spomenutih rukopisnih tekstova pjesama u svojoj recenziji o knjizi Davor Dukić piše sljedeće:„Na pitanje jesu li baš sve pjesme što ih dosadašnji proučavatelji / poznavatelji Pjesmarice pripisuju Ani Katarini Zrinskoj djelo jedne pjesnikinje i je li ona baš naša Katarina, zasad je teško sa sigurnošću odgovoriti. Za to će trebati obaviti detaljniju metričko-stilsku i tematsko-motivsku analizu pjesama, što uključuje i uvid u izvorni rukopis“ (Dukić 2015).
O hrvatskoj Sibili koja je bila prevedena s mađarskog jezika pisao je prvi put Ljudevit Ivančan 1901. godine (Ivančan 1901), a nakon toga djelo je i objelodanio s popratnom poduljom studijom (Ivančan 1906a). Iste je godine napisao u mađarskom časopisu Magyar Könyvszemle podulji prikaz toga djela s četiri popratne ilustracije (Ivančan 1906b). Vrsni poznavatelj međimurskog kulturnog kruga od ranijih stoljeća do naših dana, monograf naše spisateljice, Zvonimir Bartolić je u istoj knjizi posvetio posebno poglavlje Sibili (Bartolić 2004a), a iste je godine i u jednome svome znanstvenom radu dao pregled različitih važnih filoloških detalja (Bartolić 2004b). Nekoliko godina kasnije će objaviti reprint rukopisa Sibile, transkribirane tekstove, Tumač manje poznatih riječi i popratnu studiju Sibila knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu (Bartolić 2007). Najnovije je u svojoj bogato ilustriranoj knjizi Milan Pelc povjesničar umjetnosti predstavio sve važnije komponente Sibile, sumirao filološka dostignuća te iz likovnoumjetničkog aspekta stavio ovo rukopisno djelo u europski ludistički gatalački korpus (Pelc 2017). Autor ove studije je u svom kraćem radu na mađarskom jeziku usporedio hrvatsku i mađarsku gatalicu, te ukazao na neke netočnosti koje su nastale tijekom transkripcije u kritičkim izdanjima (Lukács 2017).
U svome radu ću se pozabavitit isključivo pjesničkim dijelom gatalice. Od prve objave Sibile nije bilo sporno da se radi o prijevodu mađarske Fortune. Mađarski književni povjesničar Géza Orlovszky je inače temeljito i točno predstavio historiografiju književnopovijesne obrade mađarske Fortune te putem podrobnih filoloških analiza otkrio njezino porijeklo (Orlovszky 2004). Zvonimir Bartolić je u svojoj popratnoj studiji u reprint izdanju zapravo od Ljudevita Ivančana preuzeo pogrešnu tvrdnju da je mađarska Fortuna prijevod djela Das weltlich Loossbuch Jörga Wickrama (Bartolić 2007: 204). Iz mađarske stručne literature znamo da je neposredni izvor mađarske Fortune bila gatalica Stanisława z Bochnie (Stanisław Gąsiorek) iz 1513. godine (Orlovszky 2004, Várnai 2019). Temeljen na ovim informacijama može se zaključiti recepcijski put gatalica: poljska – mađarska – hrvatska. Tek bi dalja istraživanja mogla pokazati kojim se izvornikom (talijanskim, francuskim, njemačkim) služio autor poljskog teksta. Bez obzira na pratekst, u našem slučaju sretna je okolnost što raspolažemo s tri varijante istoga djela na različitim jezicima: poljskom, mađarskom i hrvatskom.
Tekst mađarske Fortune Géze Orlovszkog je dijelom rekonstrukcija, naime najranija izdanja djela, ona iz Kolozsvára (Cluj-Napoca) i Bártfe (Bardejov) nisu potpuna, stoga je bilo potrebno „stvoriti“ editio princeps. O tome autor piše sljedeće: „Varijante kasnijih izdanja su za nas nezanimljive; međutim u slučaju kad u tekstovima iz Bártfe i Kolozsvára nedostaju dijelovi, u rekonstrukciji teksta, dakle za dopunu, upotrebljavao sam izdanje iz 1743. godine. U glavni tekst sam umetnuo transkibirani tekst izdanja iz Bártfe. Pisma koja su nedostajala na početku dopunio sam tekstovima izdanja iz Kolozsvára, što je označeno kurzivom. Dijelove koji pak inače nedostaju iz naklada iz Bártfe i Kolozsvára pokušao sam rekonstruirati koristeći kasnija izdanja. Ti su dijelovi stavljeni u uglate zagrade“ (Orlovszky 2004: 698). Géza Orlovszky bi na jedan jedini način mogao provjeriti uspješnost te rekonstrukcije, kada bi tako stvoreni editio princeps usporedio s poljskim izvornikom ili eventualno s hrvatskim prijevodom. To nije učinjeno, vjerojatno zbog nedostatka jezičnih kompetencija znanstvenika, bilo poljskih bilo hrvatskih. Međutim, izdavač hrvatske gatalice trebao je postupiti na sličan način kako ne bi ostala nejasna mjesta u tekstu, a tih je podosta. Zvonimir Bartolić isto tako nije usporedio hrvatski tekst s mađarskim, vjerojatno isto tako zbog nedostatka mađarske jezične kompetencije. U nastavku rada ću se pozabaviti pitanjem dešifriranja nekih nejasnih mjesta u hrvatskoj Sibili i u mađarskoj Fortuni temeljen na usporedbi dvaju tekstova na upitnim mjestima, nadalje bude li potrebno, uključit ću i poljsku Fortunu.
Između mađarske Fortune i hrvatske Sibile jedva ima razlika. U mađarskoj gatalici nalazimo tri preporuke: A gazdagoknak (Bogatašima), Az szegényeknek (Siromasima), Az olvasónak (Čitatelju). U hrvatskoj varijanti ima samo jedne preporuke, Siromahom koja se nalazi na samom kraju rukopisa i koja je u potpunosti identična s mađarskom. Zapravo, ništa se ne zna o tome tko je koristio hrvatsku Sibilu i s kakvim ciljem. S tim što nalazimo isključivo preporuku za siromahe, s pravom se pretpostavlja da je prevoditelj (ili prevoditelji), možda naručitelj (?) i posebno naglašavao kako je gatanje nedostojno, prihvatljivo isključivo u niskim pučkim slojevima, prema tome viši staleži se takvom razbibrigom ne bave. Tomu suprotno, općepoznata je činjenica da su zahvaljujući pronalasku tiska diljem Zapadne Europe takva djela bila iznimno popularna i u višim aristokratskim krugovima (Pelc 2017: 34–41).
Uostalom, u hrvatskoj rukopisnoj Sibili na unutarnjoj strani omota nalazimo vlastoručne bilješke same Ane Katarine Zrinske. Na samom vrhu nadnevak 1670. na 2. Apryla u Chakouchu, desno od nadnevka ispruženi dlan s čipkastim zglobom, zatim dva para oka, ispod slovo S, dva srca te dva slova S : S dijeljena dvotočjem, što se može tumačiti i kao slikovna zagonetka (rebus). Na sredini stranice dva crteža cvijeta, a ispod pribilješka: Groff Marques Frangipan Catarina Zrinska Grafficha mp. U svakom slučaju zanimljivo je da Lj. Ivančan u svom kratkom prikazu na mađarskom jeziku osim ovih neobičnih grafičkih znakova piše i o tome da pored dva para oka ima i slovo W, osim toga pored dva srca nalazimo ne dva, nego tri slova S, a na stranici 233. donosi i fotografiju te neobične stranice (Ivančan 1906b: 232–233). Na osnovi Ivančanove fotografije izvjesno je da to W tamo postoji, međutim slovo S je neizvjesno. Kako je moguće da se niti slovo W niti to treće slovo S u Bartolićevom reprintu uopće ne vide? S obzirom da je Ivančan znatno ranije objavio tu fotografiju, s pravom se pretpostavlja da je to slovo W doista tamo. Meni nije uspjelo dešifriranje tog slova W.
Prema mojoj interpretaciji rješenje slikovne zagonetke (koju je Bartolić objavio) moglo bi biti sljedeće: Ispruženi čipkasti dlan je dlan ženske ruke, predstavlja Anu Katarinu Zrinsku koja se oprašta od dvojice voljenih muškaraca (dva para oka). Dva srca ispod dva para oka isto tako predstavljaju dvojicu voljenih muškaraca, muža i brata. Moguće tumačenje za tri slova S: Sibylla, Szesztra, Sena. Takav pravopisni oblik svih triju imenica može se smatrati autentičnim, naime nalazimo ih u Belostenčevom rječniku Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium. Prema tome: Sibila gata dvojici voljenih srca, mužu i bratu, te osobi (Katarini) koja je istovremeno supruga i sestra kakva ih sudbina čeka. Znamo da su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u noći 13. travnja 1670. godine krenuli na svoj kobni put iz Čakovca u Beč, kamo su stigli 18. travnja. Nadnevak Ane Katarine Zrinske u Sibili nastao je 11 dana ranije od njihova polaska na put, stoga se s pravom pretpostavlja da je ona od gatalice tražila pomoć i odgovor glede sudbine supruga i brata, pa i svoje vlastite. Nije sporedna činjenica u tom kontekstu što u Sibili pored raznoraznih općih pitanja nalazimo i takva koja se mogu nadovezati na ono stanje u kojemu su se nalazili u datom trenutku Zrinski i Frankopani i koja su neposredno zanimala Anu Katarinu Zrinsku: Bude li koteri dugo sivil na Szvitu; Ako koi dobru szrechu bude imal; Spunilisze koiemu niegova miszal; Ako dobro izide, sto Chlovik nakani uchiniti; Hocheli koiemu szadasni put szrichan biti; Kakovom szmertiom hoche koi prominut iz ovoga szvita. Na osnovi osobnih Katarininih pribilježaka u hrvatskoj Sibili s pravom se pretpostavlja da su upravo to pitanja koja su nju najviše zanimala u teškim i presudnim trenucima za čitave obitelje Zrinskih i Frankopana.
POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE PRAZNIH MJESTA U MAĐARSKOJ FORTUNI PUTEM HRVATSKE SIBILE I POLJSKE FORTUNE
U mađarskoj Fortuni kod prve proročnice Sibile Persice ima dijelova teksta koji nedostaju i koje priređivač Géza Orlovszky nije uspio rekonstruirati na osnovi postojećih izdanja. U donjem pregledu pored mađarske varijante s praznim mjestom navodim hrvatski tekst koji je potpun, a na trećem mjestu dajem svoj prijedlog za dopunu temeljen na potpunom hrvatskom tekstu. (To su naravno samo prijedlozi, što ne znači da je na tome mjestu bila upravo ova riječ ili sintagma!)
UPITNA TUMAČENJA NEKIH MAĐARSKIH I HRVATSKIH IZRAZA
Među bilješkama mađarske gatalice nalazimo i tumačenja manje poznatih riječi, a među njima i nekoliko upitnih, krivih ili bez tumačenja kod kojih će nam pomoći hrvatski i poljski tekst. Isto tako u hrvatskoj Sibili u modernoj hrvatskoj transkibiranoj varijanti Zvonimira Bartolića ima nekoliko sitnih grešaka i krivih tumačenja u Tumač manje poznatih riječi, a kod razrješavanja ovih ćemo se poslužiti mađarskim i poljskim tekstom ili mađarskim tumačem manje poznatih riječi. Slijede najzanimljiviji primjeri, s mogućim pravilnim tumačenjima.
Na bazi hrvatskog teksta može se ustanoviti da mađarska riječ maszlagos znači ‘svađalica’. Uostalom u mađarskom jeziku ne radi se o rijetkoj ili manje poznatoj riječi, pa nas čudi što je to predstavljalo problem G. Orlovszkom, naime ima više potvrda te riječi koja može značiti: ‘pijan’, ‘svadljiv’, ‘grub’, ‘lud’ itd. u starijim mađarskim tekstovima.
Rješenje G. Orslovszkog, naime dadus, asszonyság (dadilja, dama) nije točno. Kod Lj. Ivančana „nepoznato; goloponda znači neku rugalicu“ (Ivančan 1906a: 56). Ni Z. Bartolić nije bio siguran u značenju ove riječi jer u Tumač manje poznatih riječi stavlja iza značenja upitnik: goloponda – prostitutka (?). Prema hrvatskome kontekstu sasvim je bjelodano da se radi o muškoj osobi, dakle niti o dami niti o prostitutki. Po meni riječ goloponda bi trebala značiti ‘budala’ što potvrđuje i poljska varijanta, a možda i ‘šmrkljiv starac’ (kao što ćemo vidjeti dolje). Inače u zanimljivome radu o ornitonimima autorica N. Pintarić, E. Tibenská, E. Komorowska Slični korijeni ornitonima i njihova pragmatična uporaba u odabranim slavenskim jezicima nalazimo pravo tumačenje za riječ dudek: „Dudok, dudek je onomatopejski naziv za hrvatsku pticu pupovac i Boryś navodi da se ona glasa du-du. U ruskom jeziku riječ duduk također znači budala […], a isti oblik (duduk) u hrvatski je jezik stigao iz turskog te je kod Anića zabilježeno da je to glazbalo, no isto se kaže: glup kao duduk…“ (Pintarić–tibenská–Komorowska 2016: 220).
Hrvatski prevoditelj je preveo riječ potrohos (terbušat), pa je još dodao vozgrivni starac. Prema tom tumačenju mađarska riječ daduk znači u hrvatskome vozgrivni starac. Z. Bartolić izraz vozgrivni tumači kao ‘zgrbljen’ (?) s upitnikom. Riječ vozgrivni zapravo znači ‘šmrkljiv’. U prekmurskome slovenskom narječju taj izraz je i danas živ (Novak 1985: 122). Ukoliko za ovu riječ nema potvrde u hrvatskome jeziku, dakle da se radi o riječi prekmursko-slovenskog podrijetla, to bi bio zanimljiv prilog za identifikaciju prevoditelja-priređivača (ili više njih) gatalice. Kao što vidimo, u ovom slučaju u poljskoj varijanti ne nalazimo istu riječ dudek kao u prethodnom stihu.
G. Orlovszky je preuzeo jedno od mogućih značenja riječi poszog (lijen) iz mađarskog etimologijskog rječnika (TESz 3: 264). Međutim u istoj natuknici postoji i značenje ‘prdjeti’. Slijedimo li kronološki recepcijski niz, jasno je da se svugdje radi o ‘puštanju vjetrova’. Zanimljivo je da u hrvatskom tekstu imamo i pridjev i glagol (perdliva, perdiš).
Očigledno je da se radi o krivom, doslovnom prijevodu (pasja vuha) mađarske fraze koja se i danas koristi (kutya füle, kopó füle) i koja ovdje znači ‘nije vrijeme za…’, stoga je taj hrvatski stih potpuna besmislica, što je evidentno u kontekstu cijele strofe. Prema mađarskom originalu: nema sada smisla dovesti ženu (oženiti se), nije vrijeme za to, jer je ne možeš tek tako vratiti nakon toga, morat ćeš s njom živjeti do smrti.
Za hrvatskog je prevoditelja riječ csipszömő bila nepoznata, stoga je ispustio. U nastavku u hrvatskome tekstu za mađarsku riječ borzos imamo ‘saršurenu’, međutim sa značenjem te riječi pak Z. Bartolić nije bio načisto jer u Tumač manje poznatih riječi piše s upitnikom: saršuren – ostrižen (?). Pravo značenje je ‘kudrav’, ‘kovrčav’. Nadalje posljednji stih u ovoj strofi glasi u hrvatskom prijevodu: „Taj drži u zalogu tvoju imovinu. Isti hrvatski stih pak pogled Ciganina uspoređuje s pogledom piškora (vrsta slatkvodne ribe šaranke, Misgurnus fossilis)“. U ovom slučaju kao da prevoditelj nije bio načisto sa značenjem mađarske riječi marha, koja inače isto tako kao i u mađarskom i u starom hrvatskom može značiti i ‘stoka’, ali i ‘blago’, ‘imovina’, ‘imutak’. Vidjet ćemo dolje (Sybilla Cumaea / Sibila Cumea, XI/28) da je tamo prevoditelj točno i pravilno koristio riječ marha u značenju ‘imovina’, ‘blago’, što bi mogla biti potvrda teze da je više prevoditelja radilo na prijevodu, pa je jedan poznavao pravo značenje ove riječi a drugi nije. Zanimljivo je nadalje da je u poljskoj strofi Židov onaj kod kojeg treba tražiti izgubljeno blago, a u mađarskoj i hrvatskoj Ciganin, što govori o ne baš povoljnom društvenom statusu jednih i drugih u različitim etničkim sredinama.
Prema tome hrvatski prevoditelj točno je interpretirao izvorno značenje, dakle da se radi o ženskoj zadnjici (u poljskoj gatalici ‘rupa’, vagina) a ne o ženskom imenu kako to misli G. Orlovszky. Ima tu još jedne sitnice. U hrvatskoj varijanti piše ‘serb zavdati’ što je izvorna prepisivačka greška, dakle ne Z. Bartolićeva. To je jasno na osnovu mađarske sintagme bút szöröz néked (ražalostit će te). Prema mađarskom originalu pravilno bi bilo ‘skerb zavdati’, dakle da će mu to zadati skrb, da će ga to ražalostiti. Kod Z. Bartolića u Tumač manje poznatih riječi serb – svrbež. Takvo značenje u tom kontekstu ne bi imalo smisla.
Hrvatski prevoditelj ovdje vjerojatno nije bio načisto sa značenjem riječi ázalék (korist). Prema proročanstvu mađarske strofe u slučaju ženidbe muškarca uz malu korist čeka trajna žalost, a u hrvatskoj je strofi tome svemu baš suprotno.
Opet se radi o istom slučaju kao prije (Sybilla Tyburtina / Sibila Tiburtina, X/33), prevoditelj nije (?) bio načisto sa značenjem mađarske fraze hús ászalékját (nagrada, dar). Unatoč tomu u značenju nema bitne razlike. Posljednji stih je zanimljiv i iz drugog aspekta. Ukoliko se pretpostavlja da u posljedjem stihu hrvatske strofe ima jedne sitne prepisivačke greške, taj bi stih mogao biti: „Ako ti neg što da, moreš dar uzeti“. U tom bismo slučaju dobili potpuno pravilan prijevod izvornika, pa bismo time mogli i argumentirati da je prevoditelj ipak točno poznavao značenje riječi ázalék / aszalék.
Drugi stih je pomalo smušen. Prema Bartoliću ‘serda’ znači ‘srdžba’, što je prava besmislica. Premda u rukopisu imamo doista taj oblik (szerdasza), vjerojatno se opet radi o prepisivačkoj pogrešci, o čemu nam svjedoči mađarski stih. Taj bi stih glasio pravilno: „Bi sze rada (sa) z tobom vazdar nadiliti“.
Hrvatski je prevoditelj krivo čitao, prema tome i krivo preveo riječ baronák (brane), misleći da se radi o ‘borok’ (vina). Dakle vlasnik koji je izgubio neku svoju imovinu (marha) trebao bi je naći u pivnici (podrumu) među branama a ne među vinom. Bitno je napomenuti da se ovdje adekvatno koristi riječ marha u značenju ‘imovina’, što je opet potvrda da je na prijevodu radilo više osoba, neki su poznavali značenje ove riječi, drugi pak nisu.
Prema tumačenju G. Orlovszkog mađarska riječ szöm (oko) ovdje bi trebala označavati brojeve na kockicama koje su se koristile u gatanju. Međutim to nije točno, što potvrđuje i poljski stih (Postat ćeš gospodinom, što ja po tebi znam), a u Sybilli Cumani, VII/34 i na osnovu poljskog originala i hrvatskoga prijevoda jasno je da se radi o ljudskim očima, a ne o brojkama na kockicama:
Hrvatski prevoditelj uopće nije shvatio o čemu se radi u mađarskom izvorniku prepunom metaforičnih opscenih izraza. Govornik na metaforičan način savjetuje prijatelja koji se želi oženiti: nemaš tvrdo uspravno drvo (spolovilo), mekim pak ne možeš ništa, ali neka, žena će svoje želje priopćiti drugima (naime onima, koji to imaju). Treća strofa hrvatskog teksta je prilično konfuzna, zapravo besmislena. Zanimljivo je da je poljski orginal u svakom pogledu diskretniji, nema u njemu opscenih izraza ili stihova.
U mađarskom izvorniku savjetuje se trudnoj ženi da se čuva od srdžbe (haragtól), dizanja te od kile. U hrvatskoj varijanti pak imamo da se čuva od jada, serca (što bi mogla biti opet prepisivačka greška, umjesto serda, dakle srdžbe) te se zabranjuje uživanje medene (slatke) vode, što uopće nema veze s mađarskim predloškom. Kako je došlo do ove zbrke u ovim varijantama? U poljskoj varijanti nedvosmisleno piše da se trudna žena mora čuvati gnjeva (gniewu) i ozljede (urazu). Prema tome G. Orlovszky krivo tumači značenje séréstől kao ‘od kile’. Inače je kila u mađaskom jeziku sérv, a riječ sama je nastala koncem XVIII. stoljeća (TESz 3: 528). Ili se radi o tiskarskoj grešci u mađarskoj varijanti, gdje bi moralo pisati sérüléstől (od ozljede) ili je pak u starom mađarskom jeziku upravo taj oblik postojao za označavanje ozljede (sérés = ozljeda). A kako protumačiti medvenu vodu u hrvatskom tekstu? Prema mojoj pretpostavci i tu se radi o krivoj interpretaciji mađarske riječi séréstől. Vjerojatno je prevoditelj riječ séréstől iščitavao kao serbettől (u mađarskom još sörbet) što je poznato slatkasto tursko piće od voća i sirupa, šerbet. Upravo bismo na temelju ovog zanimljivog primjera morali postaviti pitanje, na osnovu kakvog je predloška radio prevoditelj. Je li to bila tiskana knjiga mađarske Sibile ili pak neki rukopisni predložak?
NEKOLIKO ZANIMLJIVIJIH PRIMJERA - S PRIJEDLOZIMA ZA RJEŠENJE
Čitajući oba teksta paralelno nailazimo na raznorazne sitne razlike i u mađarskoj i u hrvatskoj gatalici. U rješavanju nejasnih mjesta, izraza ili će nam jedna ili druga jezična varijanta biti od pomoći.
Na osnovi hrvatske (teržtvo), a i poljske (kupiecztwa) gatalice, jasno je da se radi o trgovanju, prema tome pravilna bi bila mađarska riječ kereskedéstől. Riječ kérkedés inače znači ‘hvalisanje’.
U mađarskom trećem stihu savjetuje se djevojci da „ošiša svoju kozu“ jer će se ipak s mlađim seksati, s obzirom na impotenciju svog budućeg starijeg muža. Ova erotična metaforična fraza (kecskédet azért megnyírod) vjerojatno nije bila poznata prevoditelju. Zasigurno se ne radi o sramežljivosti prevoditelja jer je slične erotične dijelove mađarskog teksta prevodio bez zadrške. I u ovom slučaju vidimo da je poljska varijanta znatno diskretnija jer se u trećem stihu govori samo o tome kako dotična neće biti oštećena, unatoč tomu što se udaje za starca.
Prema gatanju u mađarskoj varijanti dotična / dotičan neće dobiti sina nego ružnu kćerku, a u hrvatskoj inačici i jedno i drugo, što je besmislica. Radi se o prepisivačkoj grešci, dakle umjesto nočeš prepisivač je pisao hočeš. U poljskom originalu je inače isto kao i u mađarskom tekstu.
Hrvatski prevoditelj u nekim je slučajevima, ne previše često, u duhu prevodilačke slobode zamjenjivao čak i stihove. Zanimljiv je primjer u Sibili Sumiai (VI/14, 15) gdje imamo zamjenu dvaju strofa. Radi li se o jednostavnoj prepisivačkoj pogrešci ili pak o namjernoj zamjeni, nije jasno. S obzirom da se radi o gatalici, takva bi zamjena ipak mogla biti „kobna“ za onogo tko hoće vidjeti ili čuti svoju budućnost. Isto tako se potkrala „sudbonosna“ greška u Sibili Agripini (XII/35), u ovom slučaju je krivac Z. Bartolić. U mađarskoj varijanti čitamo: „Hosszú életedben ne legyen bizodalmad“ (Nemoj se nadati dugom životu.) Isti stih u krivom prijepisu Z. Bartolića: „U dogomu žitku imaš se ufati“, premda u originalnom tekstu piše: „U dogomu žitku nimaš se ufati“.
Gornji primjer pokazuje kako se može čak i krivim čitanjem originalnog teksta stvoriti pravilan prijevod. Moguća su dva tumačenja ovog primjera. Prema mađarskom originalu dotičnog će zbog njegove smjelosti, hrabrosti (bátorságodért) zadesiti nesreća, bit će oštećen. U hrvatskom tekstu će se sve to pak dogoditi zbog krađe, preljuba (zbog lotrije). Zapravo moglo bi biti svejedno hoće li zbog jednoga ili drugoga. Ukoliko je u mađarskom tekstu i originalno pisalo bátorságodért (zbog hrabrosti), onda je to hrvatski prevoditelj morao čitati krivo (botorságodért – zbog tvoje budalosti, zloće) pa je tako preveo zbog lotrije. Ili se radi o tome da je u mađarskom predlošku kojim se služio hrvatski prevoditelj pisalo botorságodért, dakle zbog ‘budalosti’, ‘zloće’. Inače u poljskoj varijanti nema riječi niti o hrabrosti niti o budalosti, tamo se ne navodi razlog nesreće dotične / dotičnoga.
Z. Bartolić je bio nepažljiv u prepisivanju (transkripciji), naime u rukopisnoj varijanti piše kupati što je adekvatno mađarskom tekstu. Bartolića je vjerojatno zavela riječ kramar, naime prema gatanju bolje bi bilo njemu postati trgovcem (kramarom) nego fratrom. Ovo je lijep primjer za raščišćavanje nejasnih slučajeva kada se nakon uspoređivanja mađarske i hrvatske varijante lako može doći do pravilnih rješenja. Nije nam jasno na osnovu poljskog originala kako je nastao taj mađarski stih, naime u poljskome piše jedino „S druge strane, savjetujem ti, razmisli o sebi“.
U sljedećoj strofi Bartolić je isto tako krivo čitao hrvatski rukopis.
Ovo ne baš ugodno, pomalo sarkastično i ironično proricanje budućoj ženi u hrvatskoj varijanti sadrži i besmislicu. S pravom se pitamo, kako se može ženskom skubljenom kožom pomesti kuća? Nikako. U mađarskom tekstu se govori o kosi (hajaddal) a ne o koži, prema tome Z. Bartolić je opet krivo čitao izvorni rukopis, pa je tako i nastala ova besmislica. Isti slučaj kao i u prijašnjoj strofi.
Z. Bartolić bator (mađ.) tumači kao ‘hrabar’, ‘siguran’, ‘odlučan’, što nije točno, njega je zaveo pridjev bátor (hrabar). Već je i Lj. Ivančan znao da se ovdje radi o mađarskom vezniku u značenju ‘međutim’,‘premda’,‘inače’,‘bar da’ (Ivančan 1906a: 56), a kod Belostenca bátor ‘naybu’,‘neka bude’, pa ga je vjerojatno i hrvatski prevoditelj koristio u tom smislu. U mađarskom jeziku inače veznik bator potječe iz pridjeva bátor (hrabar).
U hrvatskoj strofi nalazimo riječ saninac, prema Tumač manje poznatih riječi Z. Bartolića saninac – san, što ne drži. Prema mađarskoj varijanti szánút je ‘put za saonice’. Prema tome ne radi se o lijepom snu djevojke, nego o sniježnom putu za saonice na kojemu će se zaljubljenici preko dana sanjkati, a navečer voditi ljubav (jaraskati – zjahavati).
Bartolić ne poznaje značenje riječi nevreha (nevjera?). Na osnovu poljskog i mađarskog predloška to bi bio neki vulgarizam poput ‘smušena budala’, ‘jebena pička’. U suvremenom mađarskom jeziku postoje riječi i lökött (‘budala’) i valag (‘dupe, guzica’). Prema etimogijskom rječniku pridjev lökött potječe iz glagola lök što može značiti i ‘jebe’, a valag može začiti i ‘pička’. U svakom slučaju je zanimljivo da kod Belostenca postoji riječ benevreke u značenju ‘hlače’.
U mađarskoj varijanti dotičnog će sreća mimoići, a ono što će ipak pridobiti, sve će izgubiti na kartama. Možda se i ovdje radi o prepisivačkoj grešci jer je hrvatski prepisivač krivo čitao riječ ‘karte’ kao ‘kurve’.
Na nekim mjestima nalazimo zanimljive adaptacije u prijevodu zbog vjersko-ideoloških razloga. U mađarskoj strofi propovijeda se potpuna propast papistima (katolicima) zbog njihove odanosti toj vjeri, a u hrvatskom pak tekstu ista propast zbog odanosti luteranskoj vjeroispovjesti. Svakako je zanimljivo da je hrvatska varijanta apsolutno identična s poljskim tekstom u kojemu se isto tako kritizira zbog sljedbeništva luteranstva, premda ta dva teksta nisu međusobno povezana. Pri adaptaciji su se prevoditelji tih gatalica ravnali prema konkretnim vjerskim okolnostima i prilikama (realijama) među kojima su živjeli, dakle Poljaci kao katolici smatrali su luteranstvo zlom, Mađari (barem u onoj sredini gdje je nastala mađarska gatalica) su katolicizam smatrali zlom, a Hrvati, među kojima je dominirao katolicizam, mrskim opet luteranstvo.
Zbog sličnih pragmatičnih razloga i motivacija, poput gornjeg luteranstva / papinstva, nalazimo slične slučajeve i drugdje, primjerice:
Prema tome Poljacima je pametnije služiti u Litvi nego u Poljskoj, Mađarima u Mađarskoj nego u Rusiji, a Hrvatima opet u Ugarskoj nego u Poljskoj.
Kao što smo vidjeli, gatalica je prepuna erotičnih, vulgarnih, opscenih izraza i fraza, što bi moglo biti čak i posebnim predmetom istraživanja, recimo metaforična koncipiranost istih. Na mnogim mjestima nailazimo na vrlo frapantna jezična i pjesnička rješenja gdje prevoditelj prije svega iz pragmatičnih razloga smjelo zamjenjuje stihove kako bi osigurao koheziju teksta, nadalje u duhu hrvatskoga jezika prevodi mađarske fraze.
Ljudevit Ivančan je detaljno analizirao Sibilu te je usporedio sa Sirenom Nikole Zrinskog u prijevodu Petra Zrinskog i nakon toga došao do ovoga zaključka: „Gramatikalne, leksikalne i pravopisne sličnosti izmedju Sirene i Fortune dokazuju dakle vjerojatnost, da je Petar Zrinjski potonju knjigu preveo za svoju suprugu Katarinu. Ovo je dakle i sa historičkoga, i sa filoložkoga gledišta znamenit i dragocien spomenik“ (Ivančan 1906a: 57). U Ivančanovoj analizi nema niti slova o poetskim rješenjima, versifikacijskim vještinama, pravilnosti ili nepravilnosti stiha itd. stoga su njegovi zaključci vrlo upitni. Prema pretpostavci Z. Bartolića i drugih, hrvatsku gatalicu je prevelo više osoba, s različitim obrzovanjem, znanjem mađarskoga jezika, što se vidi i po neujednačenoj pjesničkoj produkciji. U nekim konkretnim slučajevima i sam sam ukazao na različita (pravilna– nepravilna) tumačenja istih mađarskih izraza ili fraza pa se s pravom pretpostavlja kolektivni rad na prijevodu osoba s različitim mađarskim jezičnim kompetencijama.
VERSIFIKACIJA HRVATSKE SIBILE
Mađarska gatalica je pisana pretežito u jedanaestercima s nagomilanim rimama, međutim nalazimo i dvanaesterce. Hrvatska gatalica je pisana u dvanaestercima, isto tako s nagomilanim rimama. Ti su dvanaesterci simetrični, što potpuno odgovara višestoljetnoj hrvatskoj epskoj tradiciji (Slamnig 1965: 67–75, Slamnig 1981). Unatoč tomu što je na prijevodu hrvatske gatalice radilo više prevoditelja (o čemu je prije bilo riječi), njena je versifikacija manje-više jedinstvena, što znači da su se prevoditelji ravnali prema istoj pjesničkoj versifikacijskoj tradiciji.
Da na prijevodu nije radila jedna jedina osoba nego više njih, moglo bi se potvrditi putem temeljitije analize određenih dijelova tekstva. Najviše pada u oči versifikacija posvete Siromahom na samom kraju gatalice. Prva strofa glasi:
Kao što vidimo, radi se o pravilnom simetričnom dvanaestercu s nagomilanim rimama, međutim za razliku od ostalih dijelova gatalice ovdje imamo i unutaranje rime u cezuri.
6a // 6b
6a // 6b
6a // 6b
6a // 6b
Takav ustroj pjesničkog teksta susrećemo već i u hrvatskoj renesansnoj književosti. Na osnovi takve metrike i versifikacije posvetne pjesme koja se bitno razlikuje od ostalih dijelova gatalice, gdje nema unutarnjih rima, nadalje temeljen na lijepo oblikovanom pjesničkom diskursu toga dijela, s pravom možemo zaključiti da je na prijevodu radilo više osoba, među kojima i neki s pravim pjesničkim talentom. Pjesnički talenat Ane Katarine Zrinske je neprijeporan, o tome svjedoče i njezine nedavno otkrivene pjesme. Tek bismo putem podrobnije usporedbe njezinih izvornih pjesama s prijevodom hrvatske Sibile mogli doći do relevantnih zaključaka o tome je li igrala bilo kakvu ulogu u samom prijevodu hrvatske Sibile.
MS = Mađarska Sybilla.
HS = Hrvatska Sibila.
Vjerojatno ovo d je bilo t.
Na osnovu hrvatskoga teksta se ne može rekonstruirati mađarski tekst u kojemu ima samo jedne potpune riječi ‘nyereséged’ (tvoj dobitak).
Ovdje se vjerojatno radi o krivom čitanju „kém…“ što bi moralo biti „kési…“.
Poczesny – sposobny lub urodziwy.
Po szym tążyć – do czego tęsknić.
Zwyszyć – pozyskać, wygrać.
Borgować – pożyczać, dawać i brać na kredyt.
Szkarade – szpetne.
Lisowate – rude. Pisownia zabytku umożliwia również transkrypcję „liszovate“ – chore na świerzb, pokryte krostami.
LITERATURA
Bartolić Zvonimir: Libar od spominka… In: Bartolić Zvonimir: Majka Katarina. Čakovec: Matica hrvatska, 2004. 148–159.
Bartolić Zvonimir: Čakovečka knjiga gatalica Sibila. Povijest obitelji Zrinski. Zagreb: Matica hrvatska, 2004. 265–279.
Bartolić Zvonimir: Sibila. Knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu. Zagreb: Matica hrvatska, Čakovec: Ogranak Čakovec, Zrinski d. d., Metropolitana, 2007.
Bogišić Rafo: Pjesnikinja Katarina Frankopan-Zrinski. Forum 7–8 (1998): 719–740.
Bratulić Josip (ur.): Pjesmarica Ane Katarine Zrinske. Zagreb: Matica hrvatska, 2014.
Dukić Davor: Stihovi iz krletke u pjesmarici Katarine Zrinske. Vijenac, 2015. március 5.
Feletar Dragutin: Banica Katarina i sjvernohrvatski krug Zrinskih. Podravina 4 (2003): 101–120.
Ivančan Ljudevit: Sibila Katarine Zrinski. Vjesnik Hrvatskoga zemaljskoga kr. Arkiva 3 (1901): 264–265.
Ivančan Ljudevit: Knjiga gatalica Katarine Zrinski. Vjesnik Hrvatskoga zemaljskoga kr. Arkiva 8 (1906): 42–104.
Ivančan Lajos: Zrínyi Katalin grófnő sorsvető-könyve. Magyar Könyvszemle 1906/1–3: 232–240.
Lukács István: A horvát Sibila. In: Nexus Linguarum. Köszöntő kötet a 80 éves Nyomárkay István akadémikus tiszteletére. (Opera Slavica Budapestinensia. Symposiae Slavicae.) Budapest: ELTE BTK Szláv és Balti Filológiai Intézet, 2017. 219–230.
Novak Vilko: Slovar beltinskega prekmurskega govora. Murska Sobota: Pomurska založba, 1985.
Orlovszky Géza (szerk.): RMKT. Budapest: Balassi Kiadó, 2004.
Pelc Milan: Sibila Katarine Zrinske. Zagreb: AGM, 2017.
Pintarić Neda, Tibenská Eva, Komorowska Ewa: Slični korijeni ornitonima i njihova pragmatična uporaba u odabranim slavenskim jezicima. In: Badurina Lada (ur.): Riječki filološki dani. Zbornik radova s Desetog znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Rijeci od 27. do 29. studenoga 2014. Rijeka: Filozofski fakultet, 2016. 210–234.
Slamnig Ivan: Disciplina mašte. Zagreb: Matica hrvatska, 1965.
Slamnig Ivan: Hrvatska versifikacija. Zagreb: Liber, 1981.
Benkő Loránd (szerk.): A magyar nyelv történeti-etimológiai szótára 1-4. Budapest, 1967–1984.
Várnai Dorota: Wokół polskiej i węgierskiej literatury epoki renesansu. (Opera Slavica Buda-pestinensia. Litterae Slavicae.) Budapest: ELTE BTK Szláv Filológiai Tanszék, 2019.
Zvonar Ivo: Poetska ostavština Ane Katarine Frankopan-Zrinski. Radovi Hrvatskog društva folklorista 7 (1998): 1–32.
